Očekujući proljeće…

Da, da, brojimo sitno do nadolazećeg proljeća…

Izdavačku godinu u Studiju TiM otvorila je mlada riječka autorica Klara Peranić svojim fantasy romanom “Vermogen (Četiri kraljevstva)” koji je namijenjen teen populaciji.
Kada se pročuje da princeza Davina, nasljednica prijestolja kraljevstva Vermogen, nema magične moći koje su nužne za upravljanje cijelim kraljevstvom i za njegov opstanak, poredak četiriju kraljevstava nađe se u opasnosti. Marta, zakonita nasljednica prijestolja, gotovo osamnaest godina živi skrivajući svoje podrijetlo. Naposljetku prihvaća neizbježni sukob; jer na kocki su životi mnogih, ali i opstanak Vermogena.

Zadarska književnica Andreja Malta razveselit će nas i nasmijati svojim stihovima/pričama o (ne)običnoj mački Belli koja je uvijek radila što je htjela.

Potom slijedi roman “Kuća kralja paukova” autorice Elvire Slišurić u kojem će zasigurno uživati mlađi osnovnoškolski uzrast. Ova simpatična magična priča povest će ih na jedno neobično putovanje u svijet paukova kroz koje ih vode Mario i Lana. Na tom putu susret će se s raznim čudima prirode – paukovima raznih oblika i vrsta, neobičnim jezerom, antropomorfnim biljkama – no isto će tako spoznati koliko je važno iskreno prijateljstvo.

Milan Zagorac, riječki književnik, nastavlja tamo gdje se stao s Noinom velikom avanturom. Međutim, Noa je sada krenuo u srednju školu, no to ne znači da je njegovim vratolomijama došao kraj.

Nadamo se i romanu Katarine Solomun “Stavit ću te na Facebook!” koji tematizira problematiku ženskog bullyinga te prati odrastanje pomalo neobične adolescentice Hane. No, prije objavljivanja, imat ćemo priliku pratiti ga i na njezinom blogu.

Nakon “Urghovih kronika” splitski književnik Mislav Pasini razveselit će teen populaciju svojim romanom (sedmim po redu) “Zimska priča – jeza mojih sjećanja”. U ovom se romanu poigrava s konvencijama žanra, smještajući ga u tinejdžersko okružje, a radnja se odvija na jednom udaljenom dalmatinskom otoku. Pasini se vraća u 80-e godine prošlog stoljeća i prati život četiri 9-godišnjaka koji su se zakleli na vječno prijateljstvo, a koje je ispunjeno stripovima, ranim otkrivanjem glazbe i odlascima u prazne kinodvorane na premijere tadašnjih horor filmskih hitova. No, atmosfera radnje priču odvodi u jednu drugu dimenziju u kojoj će četiri vršnjaka upoznati strah o kojemu do tada nisu mogli ni sanjati, strah koji će zauvijek promijeniti njihove živote i razdvojiti njihove puteve.

Naše svakodnevno druženje nastavljamo na našoj FB stranici.

(fotografija: pixabay.com)

Andreja Malta: “Cimbuli-cumbuli” ili slikopriča o međusobnom poštovanju svih živih bića

Zašto je slikopriča  “Cimbuli-cumbuli” zadarskoj književnici Andreji Malti izmamila osmijeh na lice?

Dugo već nisam odložila pročitanu knjigu s osmijehom na licu. Bio je to jedan od onih spontanih, zadovoljnih i iskrenih osmijeha.

Što ga je to izmamilo? vjerojatno ćete se pitati.

Evo odgovora. Izmamila ga je slikopriča namijenjena djeci, Cimbuli-cumbuli, poznate nam autorice Ljiljane Jelaske, obogaćena srdačnim ilustracijama magistrice primijenjene umjetnosti Ive Dukić (nakladnička kuće Studio TiM iz Rijeke).

Priča je to o dobroj vještičici Dobri koja je nekada bila zla vještica. S vremenom je shvatila da to ne vodi dobrome pa je odlučila promijeniti se i pomoći brojnim malim životinjicama. Životinjicama koje su se našle u nevolji. To su pauk Dobroslav, puž Brzimir, žaba Marta i gušter Gujo; snašle su ih nedaće te su se, spletom životnih okolnosti, susrele. Unatoč različitosti, stvara se divno međusobno prijateljstvo, uza sve zgode i nezgode na njihovom malom/velikom proputovanju kroz prirodu, gdje uče mnoge korisne stvari o očuvanju lanaca zemaljskog života.

Autorica je na posebno simpatičan i pristupačan način, primjeren djeci, predstavila biljnu, životinjsku i ljudsku vrstu. Jednostavnim stilom opisala je glavne likove ove priče, njihov način života, karakteristike i navike. Svakog od njih popratila je prigodnom pjesmicom u kojoj nam se oni zapravo sami predstave. Bit priče leži u međusobnom poštovanju različitih vrsta, što je kamen temeljac za uspješan suživot. Život na Zemlji je poput lanca povezanog brojnim karikama koja svaka za sebe predstavlja jednu živuću vrstu na našem planetu. Ako se slučajno dogodi da jedna od tih karika pukne, može uslijediti ono najgore. Život ljudi može itekako biti doveden u opasnost. Nažalost, toga nismo u potpunosti svjesni ni mi odrasli, a kamoli djeca.

Na samom kraju upoznala nas je i s dječakom Janom i njegovim roditeljima, čija im je sudbina namijenila susrret s vještičicom Dobrom i njezinim raznolikim društvom. Sklopili su divno prijateljstvo koje su na kraju ovjekovječili zajedničkom fotografijom prije nego što je svaki krenuo svojim putem. Na ljubazni poziv Jana i njegove obitelji, jedino je pauk Dobroslav odlučio nastaviti svoj život na trijemu njihove kuće za odmor.

Neću vam sve ispričati. Ne, ne! Neka to ostane tajna, sve dok ne uzmete knjigu u ruke, posjednete svoju djecu pokraj sebe i pročitate im cijelu priču. Mislim da će kao i njima, također i vama odraslima priča biti uistinu poučna, zanimljiva i draga.

Stoga, nemojte dugo čekati. Što prije nabavite knjigu, skupite dječicu i počnite s čitanjem.

Svakako toplo preporučujem Cimbuli-cubmuli ili slikopriču o međusobnom poštovanju svih živih bića na našem planetu Zemlja.

Sigurna sam da će se i djeci i vama ocrtati iskreni smiješak na licu!

Francisco Soares

Školovanje i profesionalni život

soaresFrancisco Aurelio Soares de Brito Junior rođen je 1955. godine u Belému, najvećem gradu brazilske Amazonije (država Pará), kao najstarije dijete od šestero braće i sestara. Do dvanaeste godine pohađao je privatnu školu, no zbog novonastale financijske situacije u obitelji roditelji su bili primorani upisati ga, kao i njegovu braću, u javnu školu. Godine 1974. primljen je na Savezno sveučilište Pará gdje započinje studij medicine. Tijekom studija radio je i kao učitelj engleskog jezika, financijski pomažući roditeljima i svojoj braći.

Diplomirao je 1979. godine, nakon čega se vratio u svoj rodni grad. Godine 1980. pridružio se brazilskom ratnom zrakoplovstvu. Nakon specijalizacije na području zrakoplovne medicine, počinje raditi u bolnici ratnog zrakoplovstva u Belému, gdje je proveo dvadeset tri godine.
U spomenutoj vojnoj jedinici obavljao je brojne administrativne funkcije, a tri godine prije odlaska u vojnu mirovinu 2003. radi u kliničkoj bolnici. Kada je riječ o njegovim aktivnostima u zrakoplovstvu, treba izdvojiti društvene misije u kojima je imao priliku živjeti sa siromašnima u unutrašnjosti Amazonije te osjetiti njihove probleme i potrebe. Jedna od takvih misija provedena je u suradnji s ratnim zrakoplovstvom Sjedinjenih Američkih Država, kada mu je dodijeljena povelja zahvalnosti za sudjelovanje u spomenutoj misiji. Također je dobio i brojna priznanja brazilskog ratnog zrakoplovstva, od kojih se izdvaja srebrna vojna medalja te medalja za zasluge Santos Dumont, koja se smatra jednom od najviših vojnih počasti.
Istovremeno s radom u bolnici, započinje privatnu medicinsku praksu kojoj se posvećuje kasnije tijekom dana, nakon posla u zrakoplovnoj jedinici. Stekao je zvanje specijalista pedijatra Saveznog vijeća Medicinskog brazilskog liječničkog zbora i Brazilskog društva pedijatara.

Književno stvaralaštvo

Sredinom 1998. godine Francisco Soares predložio je svom prijatelju, profesoru portugalskog jezika, da napišu knjigu na temu kloniranja. Prijatelj mu se zahvalio na prijedlogu, ali je rekao da on nije pisac, no podržao ga je u njegovoj namjeri. Francisco Soares ipak se ohrabrio i napisao prva tri poglavlja svoje prve knjige “Moj bog sam ja” (Meu deu sou eu). Potom je rukopis pokazao svojoj prijateljici i proslijedio ga jednom profesoru književnosti zamolivši ga neka mu bude urednik. Poglavlja su tekla lakše negoli je očekivao. Na svoje veliko iznenađenje, kada je završio s pisanjem, našao je sponzora koji je pristao financirati njegovu knjigu, dok ga je jedan drugi prijatelj predstavio javnosti. Prvo izdanje tiskano je u tri tisuće primjeraka. Knjiga je postigla veliki uspjeh. Nekoliko tjedana nakon izlaska, tijekom kongresa na temu humane reprodukcije koji je održan u Salvadoru, jedna mlada žena koja je pročitala knjigu, predložila mu je da je promovira po školama. Kako je tema intrigantna te zahtijeva raspravu, knjiga je bila veliki poticaj. Autor je prihvatio njezin prijedlog te se krenulo s promocijama u nekoliko brazilskih država. Uskoro se ukazala potreba za novim izdanjem od nekoliko tisuća primjeraka, koje je također ubrzo rasprodano.

Uspjeh prve knjige potaknuo je Francisca Soaresa da napiše svoju drugu knjigu, “Baseado em fatos reais” (Temeljeno na stvarnim događajima), koja je objavljena 2001. Bavi se problematikom korupcije i postavlja pitanje hoće li smrtna kazna biti rješenje ili samo još jedan problem. Unatoč važnosti teme, knjiga nije bila najbolje prihvaćena i prodana je u ograničenoj nakladi odmah po objavljivanju.

hividaUnatoč tome, nesmanjenim intenzitetom počinje pisati svoju treću knjigu u kojoj je zaokupljen ozbiljnim pitanjem HIV-a. Svoju je priču povezao s još nekim važnim temama kao što su maloljetnička trudnoća te potreba prevencije i drugih spolno prenosivih bolesti. Knjiga je objavljena 2003. godine i odmah je stekla veliku naklonost učitelja, predstavnika javne uprave i zdravstvenih djelatnika. Koristila se podjednako u privatnim i, što je važnije, javnim školama te javnim institucijama u različitim gradovima države Pará, i to uvijek s istim ciljem motiviranja i poticanja spoznaja o temama koje obrađuje. Doživjela je sedam izdanja.

Godine 2005. Francisco Soares osjeća osobnu potrebu za otkrivanjem nekih svojih pjesama i objavljuje “O amor é a razão” (Ljubav je razlog). Njegova je poezija mjestimice isprepletena s kratkim pričama. Uglavnom je riječ o proživljenim događajima iz profesionalnog života. Iste godine uslijedila je gotovo trogodišnja suradnja s vodećim novinama. Piše i tjednu kolumnu u kojoj obrađuje teme od općeg interesa.

“Projeto Memória” (Projekt memorija) najnoviji je naslov koji još čeka svoje objavljivanje. U toj knjizi promišlja mogućnosti besmrtnoga uma koji se može ostvariti prijenosom sjećanja s jedne na drugu osobu. Knjiga je opsežnija od prethodnih, a rezultat je autorova sazrijevanja kao pojedinca, a posebno kao pisca.

Objavljivanje u Hrvatskoj

naslovnicaPrilika da svoje knjige objavi u Hrvatskoj došla je uistinu neočekivano. Naime, dr. Alfred Kniewald, biolog i specijalist humane reprodukcije, prije četrnaest godina upoznao je Francisca Soaresa na stručnom kongresu u Salvadoru. Od njega je dobio knjigu  “Moj bog sam ja” koju je proslijedio Radoslavu Runku, autoru Portugalsko-hrvatskog i Hrvatsko-portugalskog rječnika, s upitom o mogućem prevođenju. Kada je knjiga bila prevedena na hrvatski, neko se vrijeme tragalo za autorovom adresom. Konačno, na prevoditeljevu zamolbu, a zahvaljujući Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Braziliji, uspostavljen je kontakt s Franciscom Soaresom koji je, iznenađen takvim interesom, pristao na objavljivanje.

U međuvremenu je Radoslavu Runku poslao i svoju knjigu “Hivida” koju je on preveo i poslao je na uvid izdavaču. Posljedica ove male priče je “Pozitivna” u hrvatskom prijevodu. Francisco Soares je zadovoljan takvim razvojem događaja. Vjeruje da će i hrvatski čitatelji uživati u njoj koliko i on sam dok ju je pisao.

Predstavlja nam se… Ani Maduna

image6 (1)

1. Tko je Ani Maduna?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Iskreno, ne znam. Meni je ona još uvijek nepoznata. Svaki dan je drugačija i stalno se mijenja, ne vjerujem joj. Ali znam da jako voli umjetnost i književnost koristi kao bijeg od stvarnosti – ne znam je li to dobro ili sklono životu u zabludi, ali ne bunim se. I meni i njoj više godi takva stvarnost. Ani je ludo zaljubljena u Bukowskog, ali i to me zbunjuje jer donedavno je više voljela Fitzgeralda. Ona također voli i poznate slikare, kako one starije, tako i suvremene. Ona je malo zbunjena i izgubljena, ali pokušavam je razumjeti. Slične smo, tako da joj ne zamjeram sve te mušice jer ih i ja dijelim.

2. Uvriježeno je mišljenje kako je književnost nešto dosadno. S obzirom da puno čitaš i da si vrlo mlada objavila svoj prvi roman, znači li to da si iznimka u svojoj generaciji ili pak ne?

Mislim da književnost svakako nije nešto dosadno, ali to je samo moje mišljenje. Dapače, razumijem one koji je ne vole. Nema svatko vijke za razumijevanje književnosti, a ona svakako nije “otvorena knjiga”. Po meni, književnost se teško čita. Poruka skrivena iza silnih rečenica i stranica nije uvijek lako uočljiva. Ali ja je baš zbog toga volim. Volim čitati i pitati se što je pisac htio reći. Volim razumjeti lik i poistovjetiti se s njim. Ima toliko priča, toliko pisaca, i meni su svi zanimljivi. Mislim da ih obožavam jer, čitajući, uvijek tražim odgovor na pitanje “kako je to biti ti”.

3. Čitaju li danas mladi uopće ili se sve svodi samo na obavezan lektirni program? Koliko je zapravo sama lektira ubila želju za čitanjem?

Osobno znam malo osoba koje zaista čitaju. Većina mojih vršnjaka će reći da čitaju, ali opet će radije pogledati deset sezona neke nove serije, što i ja ponekad činim. Ali tu opet vrijedi ona izreka “ja čitam”, iako možda nije sasvim istinita. Ipak, mogu tvrditi da mnogi mladi čitaju “young adult” romane, primjerice one Johna Greena. Ti su romani ujedno i filmski naslovi. Ali što se tiče čitanja knjiga ozbiljnijeg sadržaja, to je ipak rjeđe. Možda su za to i krive lektire. Nažalost, mi smo “prisiljeni” čitati sadržaje koji nam uopće nisu dojmljivi, primjerice priča o čovjeku koji se pretvara u kukca ili ona o čovjeku koji je ubio svog mačka. Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo. Ukoliko mi se lektira nikako ne sviđa, pročitat ću samo sažetak. To nema nikakve veze s mojim čitanjem u slobodno vrijeme. Zašto bi neki roman ubio moju volju za čitanjem nečega što volim? Zato mislim da lektire nemaju veze s čitanjem kao čitanjem, osim ako ti se lektira dopada, ali čitati je reda radi nema smisla. Radije ću uzeti u ruke neki dobar krimić koji ću čitati cijelu noć. No, kako sam i sama neodlučna, moram reći da su lektire ipak važan dio školovanja. Možda ne sve one s popisa, ali neke zaista jesu. To su uglavnom knjige namijenjene razvijanju svijesti i suosjećanja, knjige kroz koje vidimo kako se svijet mijenjao, kako se mijenjala književnost. Mnogima to nije bitno – oni će radije rješavati zadatke iz matematike nego dubiti nad knjigom i promišljati. Ali svakako mislim da čitanje lektire ne škodi –“Lovac u žitu” definitivno to potvrđuje, kao i “Ana Karenjina” koja me se posebno dojmila, a ima tu još i mnogih drugih knjiga. Ipak, nisu svi za sve.

4. Tvoj je roman uistinu višeslojan, počevši od brojnih citata pa sve do “romana u romanu” na temu Velikog Gatsbyja. Kako to da si se odlučila za (do)pisanje svoje varijante tog klasika? Jesi li taj roman bio poticaj za pisanje?

“Veliki Gatsby” jest svakako dio romana, no nije bio poticaj pisanju ove priče. Naime, dio o Gatsbyju i moja verzija priče ubačena je u roman tek na kraju, kada sam bila sigurna da želim upoznati svijet s njome. Iako nije bio poticaj, mnogo je utjecao na mene. Dakako, ta je knjiga utjecala na cijeli moj život. Stvar je u tome da ja nisam Gatsbya shvatila kao običnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom – ja sam, kao i u svemu, tražila dublje mišljenje. Za mene to uopće i nije bila ljubavna priča. Teško je to objasniti, ali baš je ta činjenica utjecala na mene i moju knjigu. Mislim da je Gatsby volio Daisy, naravno. Ali to nije bila ona čista, obična ljubav – ona je za njega predstavljala sve ono što mu je bilo nadohvat ruke: bogatstvo, svijet blještavila i trijumfa. A ona je bila baš to, trijumf, kao šećer na kraju, znak da je dobio sve za što se borio, potvrda da se uzdignuo iz svijeta siromaštva i uspeo na tron. Ali to je, ponovo, samo moje shvaćanje priče. Na neki način sam i svojom knjigom htjela dati do znanja da nije poanta u ljubavi. Krivo mi je što ljudi tako shvaćaju i “Suze” – to je “ljubavna” priča. Za mene nije. Ja sam htjela pokazati surovost ljubavi i njezinu vezu s pojedincem. Mislimo da želimo ljubav jer želimo biti spašeni, ali na kraju krajeva jedino smo mi ti koji sami sebe spašavamo. Ljubav nas samo dodatno uništi svojim čarima. Tu je vidljiva ta neka povezanost s Gatsbyjem kojeg je i sama ljubav ubila.

5. Glavna junakinja Annie zaljubljuje se u pljačkaša Adriana. U čemu je tajna odnosa između pristojne djevojke i dečka “s ruba”?

Prije svega, ne bih rekla da je Annie bila sasvim “pristojna djevojka” iz “pristojne obitelji”. I ona je sama imala problema s kleptomanijom i na taj se način bunila, pokazivala ljutnju prema svijetu. Ipak, ona nikada nije imala onu tanku liniju koja će je posve osloboditi, navesti je da ne boji samo izvan linija već preko cijele stranice. A to je bio Adrian. Mislim da nije samo stvar u odnosu “dobra cura – loš dečko”, već je bitna ona izreka koja kaže “nisu isti za iste”. U ljubavi treba malo razlike, poput puzli koje se nadopunjuju. Unatoč tome što su Annie i Adrian u mnogočemu slični, postoji ta njegova linija kršenja pravila i ona njezina linija obrnutog. I to je ono što ih razlikuje, ali i privlači. A u ljubavi je to i najvažnije, na kraju svega.

6. Imaš 17 godina i ovo je tvoj prvi roman. Nakon svega, kakva su tvoja iskustva i očekivanja?

Iskreno, meni to nije tako velika stvar. Mnogi ljudi su pomalo zaneseni time, ali ja stojim čvrsto na nogama. Nisam uopće očekivala objavljivanje knjige. Napisala sam ovu priču jer sam jednostavno morala napisati ono o čemu mi je brujalo u glavi, i to je sve. Ipak je lijepo čuti kada netko kaže da mu se knjiga sviđa, da ga se dojmila. Ali ja sam možda mrvicu sebična što se pisanja tiče. Mislim da nikada ne bih rekla da pišem zbog drugih – stvar je u tome da ima više loših kritika nego onih dobrih, a uostalom, kao što sam spomenula, ja pišem jer moram pisati. Ne bih bila mirna a da ne prenesem na papir onaj svijet koji sam kreirala u glavi. Zapravo je meni djelomice teško palo to objavljivanje “Suza”. To smiješno zvuči jer mnogi sanjaju o tome – ali pomisao da moja knjiga, moje riječi, stoje tamo u nekoj knjižari, tako dostupne svima na ovom svijetu, to me straši. Jer to su moje misli, moje želje, moji strahovi, sve preneseno na papir. Osjećam se golom, svima vidljivom. Zbog toga mi je teško. Ipak, naravno da sam zadovoljna. Trenutno nemam pojma kuda će me život odnijeti i, u najgorem slučaju, znat ću da sam sa sedamnaest godina napravila nešto pozitivno.

image37. Planovi za budućnosti bili bi…

Teško je imati planove u ovim godinama. Zapravo, mislim da je teško uopće imati planove, ikada. Moj je problem uostalom moja neodlučnost. Stalno mijenjam mišljenje – malo bih ovo, malo ono. Ali ono što znam jest da ću pisati. Pišem i pisat ću, objavljivala svoje radove ili ne, znam da ću pisati. Dapače, voljela bih se time baviti i govoriti ljudima da sam pisac u budućnosti. No, ne želim se previše zanositi. Također, voljela bih što više putovati, vidjeti svijet i upoznati različite kulture, ljude i jezike. To mi je najveći san. Što se tiče daljnjeg školovanja, voljela bih studirati nešto vezano za književnost, naravno, pa i jezike, ponajviše francuski… ako uopće preživim maturu. I, dakako, voljela bih otići iz Rijeke – volim svoj grad, ali trenutno imam osjećaj da me nešto odnekuda vuče i tjera da odem, da upoznam nove ljude, nove krajeve, i to mi se sviđa. Ne volim provoditi previše vremena na istom mjestu – to me guši. Zato svaki slobodni trenutak, naravno, kada je to financijski moguće za jednu sedamnaestogodišnjakinju, koristim za putovanja. Makar to bio jednodnevni izlet do Zagreba ili Pule, rado ću se malo maknuti i pobjeći od rutine.

Razgovarale: Ani Maduna i Tamara Modrić

Ljetne ćakuke

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom, četiri autorice koje su aktivno pristutne na fb stranicama Studio TiM i Književnost uživo.
U ovom “paralelnom” intervjuu razgovarale smo malo o književnosti i pisanju, ali na jedan ležerniji način, kao što, uostalom, i priliči razigranom ljetu.

1. Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama?

Ljiljana: Prilično dobra. Objavljivanje na društvenim mrežama može biti svojevrsno opipavanje pulsa čitatelja. Nažalost, kod nas je vrlo malo stranica posvećenih djeci. A i one koje to jesu, služe uglavnom za čitanje roditeljima, tj. odraslima. Djeca koja bi i čitala tekstove namijenjene njima nemaju ih gdje pročitati. Što se tiče stranica namijenjenih prozi i poeziji za odrasle, stvar je nešto malo bolja. Kažem, “nešto malo”, što znači da s vremenom koncept koji je zamišljen u početku, ako se ne mijenja i ne obogaćuje novim sadržajima, ljudima dosadi i članstvo se počne osipati.
Julijana: Poezija na društvenomrežnim stranicama za mene je bila pravo otkriće. Kako nisam izdala niti jednu knjigu, moja poezija završavala je u bilježnicama, poslije u mailovima poslanim nekolicini prijatelja. Isprva sam bila nesigurna pri postavljanju na stranice, pratila su me ona uobičajena pitanja “ima li išta u toj mojoj poeziji što bi netko poželio pročitati” i slično. Ipak sam pokušala (na nagovor bolje polovice) i krenulo je. Ima vrlo lijepih iskustava, stvaranja novih virtualnih prijateljstava, dobivanja povratnih informacija, nekad u chat prozorčiću, nekad direktno u komentarima. Poneki podijele tvoju pjesmu na svome zidu i godi ti ta spoznaja da se čitaš na nekim nepoznatim prostorima, u susjednim zemljama, da su baš tvoju pjesmu izdvojili za svoje prijatelje… Pa kad znaš da su to profesori jezika ili bliskih struka, onda povjeruješ da postoji neki trag u tim riječima koje iznosiš u virtualnim stazicama. Naravno, ima i onih manje lijepih doživljaja, nepoštenja, nepravdi, ali njih se potisne i odbaci, a zadrži one ljepše.
Zdravka: Iskustva su odlična. Na blogu imam bolji feedback, jer čitatelji ostavljaju svoje komentare/kritike, a na fb-u se često sve svodi samo na like.
Andreja: Pa eto, moja iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama mogu označiti kao vrlo pozitivna. Pogotovo što se tiče Književnosti u živo i Društva živih pjesnika. Povremeno objavljujem i na slovenskom portalu za ljubitelje poezije – Pesem.si. Portal, osim slovenskih, objavljuje i poeziju autora iz drugih republika bivše Jugoslavije. Sve je krenulo dobro, čak odlično, jedna od mojih pjesama doživjela je tu čast da ju je urednica stavila kao “uredničku podcrtanku”, što znači da je pjesma bila zaista dobra, čak natprosječna. I tako, nastavila sam sa slanjem dok me jedan dan nije dočekao “hladan tuš”. Nekima od autora moja se pjesma naslova “Slikar”, koju sam posvetila svom prijatelju slikaru, nikako nije svidjela. Čak su zaključili da je uvredljiva. U komentarima je nastala čitava diskusija, neki su me napadali, neki su me pokušali braniti i priznajem da mi u prvi tren nije bilo baš svejedno. Baš je ta pjesma ove godine bila i tiskana na zadnjoj stranici kataloga jedne izložbe, što mi je, naravno, bila velika čast. Sve to skupa ipak me nije obeshrabrilo. I dalje sam prisutna. Što se tiče komentara ili savjeta, dobronamjerni su uvijek dobrodošli. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne mora vrijeđati, molim lijepo, ukusi su različiti, kao i ljudi i njihovi osjećaji, zar ne?

2. Kada biste usporedile “popularnost” poezije i proze, rekle biste da…

Ljiljana: Poezija je vrlo popularna i zastupljena na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo kreativni, pišu i sretni su što se njihova poezija objavljuje i ima široki domet. No, što se čitateljske publike tiče, tu je proza na prvome mjestu.
Julijana: Na “pjesničkim” fb stranicama poezija je prihvaćenija jer se uglavnom kraće forme brže pročitaju i lakše komentiraju. Od proze se čitaju kraći oblici. Neki autori su pokušavali s romanima u nastavcima, ali rijetki ustraju. U stvarnom, realnom i opipljivom obliku proza je popularnija. Rijetko tko će se pohvaliti da čita poeziju, a proza se čita, komentira i preporučuje.
Zdravka: Teško mi je to procijeniti, radi se prvenstveno o individualnim afinitetima, no mislim kako je ipak najvažnija kvaliteta, a ne sama forma.
Andreja: Hmmm, da, kada bih usporedila “popularnost” poezije i proze, rekla bih da je trenutno stanje tu negdje, na istom nivou. Koliko pratim situaciju po portalima, možda se malo više čitaju pjesme jer zahtijevaju kraće vrijeme od proznih uradaka. A što se tiče izdavaštva, mislim da je proza još uvijek na prvom mjestu.

3. Tko je zahvalnija čitateljska publika – muškarci ili žene?

Ljiljana: Budući da ja pišem za djecu, mogu reći kako su mame puno aktivniji čitatelji no tate, dok dječica vole čitati. Uzrast s kojim se susrećem, od 7 do 10/11 godina, vrlo dobro reagira na pročitano, interakcija se jednako uspješno uspostavlja i s djevojčicama i s dječacima. Čak sam i sa srednjoškolcima imala nekoliko iznenađujuće dobrih susreta. Nije bilo razlike, što se komunikacije tiče, između cura i dečki. Bilo nam je lijepo i siti smo se napričali, ha, ha, ha ;)
Julijana: Nije baš lako odgovoriti. Postoj dvojaka čitateljska publika. Ja bih rekla – jedan dio je čista čitateljska publika koja redovito čita i komentira, ali ne piše. Jasno daju do znanja da im se sviđa ili ne tvoj način pisanja. U tom dijelu čitateljstva osobno sam ugodno iznenađena brojem muškaraca koji prate i komentiraju. Drugi dio je čitateljsko-autorska publika. To su autori poezije koji na fb stranicama vezanim za poeziju objavljuju vlastitu poeziju te povremeno čitaju i komentiraju objave drugih. Tu je više ženskog dijela publike.
Zdravka: Muškarci su izravniji u komentarima, a žene poetičnije. Moje priče su urbane priče, najčešće ispričane kroz žensku prizmu. Možda je to razlog zašto imam više čitatelja ženskog spola.
Andreja: Zahvalnija čitateljska publika, koliko sam primijetila, ipak su žene, neka se naši dragi muškarci ne uvrijede. Mislim da žene, osim nekih muških iznimaka kojih, na sreću, ipak ima, još uvijek više svog slobodnog vremena posvećuju čitanju. Možda zato što smo mi žene emocionalnije, a time i ranjivije. Muškarci u slobodno vrijeme uvijek nešto prtljaju oko automobila, gledaju utakmice ili si popiju “jedno pivce za dobre živce”, ha, ha, ha…

4. Mnogi ljudi iskoriste ljeto kako bi pročitali knjige koje nisu stigli tijekom godine. Koje bi bile vaše književne preporuke?

Ljiljana: Preporučila bih meni jako dragu knjigu domaćeg autora, koja će zasigurno zaokupiti pažnju svojom lakoćom stila, mnoge vratiti u neka ne tako davna, prošla vremena kojih se rado i s nostalgijom sjećaju – “Povijest pornografije” Gorana Tribusona.
Julijana: Što se tiče mog čitanja, uvijek su nekakvi čudni putevi kojima me knjige pronađu. Naime, ja stvarno mislim da one nađu mene. Sada sam u nekoj fazi da ponovo čitam klasike i povremeno neko lakše djelo, pa ću napraviti jedan miks. Moglo bi se čitati Draiser Theodore: “Genije”, Carlos Luis Safon: “Sjena vjetra”, Adders de la Motte: “Igra”, Kate Quinn: “Ljubavnica Rima”, Milan Zagorac: “Vražji prolaz”, Kristina Posilović: “Kuga i njezine kćeri”, Meša Selimović: “Tišine”, Hermann Hesse: “Narcis i Zlatousti”, Gayle Forman: “Ako ostanem”, Jorge Luis Borges: “Sabrana djela”. Sebe ću sigurno počastiti i čitanjem “Lica i naličja ljubavi”. Naravno, postoji još čitav niz knjiga koje zovu na čitanje i onih koje jednostavno traže da se ponovo pročitaju.
Zdravka: “Žene koje trče s vukovima” Clarisse Pinkole Esté, “Samosanacije” Suzane Matić, “Norveška šuma” Harukija Murakamija, “Kopile Istanbula” Elifa Shafaka…
Andreja: Književne preporuke? E, pa ima ih nekoliko. Posebice domaćih autora. Imamo toliko dobrih, nažalost još uvijek manje poznatih proznih autora, koje bi bilo šteta ne upoznati. Toplo bih preporučila knjigu “Vražji prolaz” Milana Zagorca, koju sam nedavno pročitala i koja me se toliko dojmila da još uvijek razmišljam o njoj. Preporučujem i “Mučenice” Želimira Periša, “Klopka za četvero” Roberta Nezirovića i “Nahrani me” Romana Simića Bodrožića. Od ženskih bih autora preporučila “Leti, leti” Ljiljane Jelaske i “Blizina susreta” Johe Ugrin. I, svakako, a ima puno toga, meni najdraže francuske spisateljice Marguerite Duras. Od poezije bih preporučila pjesničku zbirku “Tužne šansone” Dušana Gojkova, koju sam, jedan dio, prevela na slovenski jezik.

5. Što mislite o čitanju na plaži?

Ljiljana: Čitanje na plaži može biti zabavno i opuštajuće kao i čitanje na bilo kojem drugom mjestu. Ljudi koji vole čitati uvijek će pronaći neki mirni kutak, uvalicu ili hladovinu gdje će uživati u knjizi. No, kada vas knjiga zaokupi, isključite se iz svega pa vam ni vreva ostalih kupača ne smeta.
Julijana: Obožavam čitanje na plaži. Može li biti ljepše sličice od knjige pored mora? Još ako je to rano ujutro dok su plaže prazne, eto prave idile. Naravno, neće to biti knjige za koje treba puna koncentracija, neće biti skupa izdanja, jer jednostavno je suđeno utkati miris soli u pročitane stranice.
Zdravka: Vrijeme na plaži najčešće provodim u čitanju. Osobito uživam čitati u kasnim poslijepodnevnim satima na stijeni poprilično udaljenoj od gradske plaže, kada me “ometaju” samo galebovi i poneki dupin u prolazu.
Andreja: Auuu… čitanje na plaži?! Nikako, što se mene tiče. Za čitanje mi trebaju mir i tišina, hlad, nešto udobno gdje se mogu smjestiti, što na plaži nije slučaj, kako god okrenem. Plaža mi više služi za inspiraciju. Tamo se stalno nešto događa. Znaju me zaokupiti ljudi, događaji koje skrivećki, poput voajera, promatram i tako si kratim vrijeme. Kasnije iz toga izvučem nešto što bi moglo biti zanimljivo ili što me zaintrigiralo baš toliko da proradi moja mašta. I eto nove priče ili pjesme.

6. Ljeto ćete provesti odmarajući se ili ćete ipak štogod i napisati, recimo na temu ljeta?

Ljiljana: Ljeto ću provesti djelomično radno. Godišnji odmor bih voljela posvetiti sebi i svojoj obitelji. Hoću li što napisati, ne znam. Ako napišem, sigurno ću to podijeliti s vama.
Julijana: Kako je “virus” pisanja duboko ukorijenjen u meni, onda će pjesme naći svoj izraz s ljetnim vrućinama u stihu. Ako me put odnese na Jadriju, onda prsti pišu sami. U zadnje vrijeme pišem i neke oblike kraće proze, pa možda i tu nešto nastane. Svakako će dio ljeta biti za odmor uz more, dio uz šumu, a odvojit ću i dovoljan dio vremena za čitanje, jer jednostavno u svakodnevnom radnom životnom okruženju, u obitelji s tri sina, nedostaje vremena da se opustiš uz knjigu, da je progutaš u naletu, da odvojiš i dio jutra i podneva i večeri kako bi živio neke druge živote, kako bi osjetio njihov ritam, njihov dah.
Zdravka: Ljeto mi uvijek služi za punjenje baterija. To u pravilu znači plivanje i planinarenje za tijelo; čitanje, pisanje i fotografiranje za dušu. Ne znam hoće li tema kratkih priča koje pišem biti baš ljeto, no pisat ću svakako, jer to me opušta i ispunjava.
Andreja: Ljeto namjeravam uglavnom provesti radno. Možda neki mali izlet i to je to. Mi, koji živimo na moru, znamo da nam ljeti baš nema nekog odmora. Bit će tu svakakvih posjeta i rodbine i prijatelja. Ja se odmaram na jesen. U zagrljaju burina, mira poslije ljetnih oluja, šetnjom po usamljenim, napuštenim plažama. Svakako imam u planu i ovo ljeto, uz svu frku i strku koja me čeka, nešto napisati. Hoće li to biti na temu ljeta, za sada još ne znam. Ali sigurna sam da će biti “bliceva” koji će me potaknuti na pisanje, a pisanje je dosta važan segment mog života. Uživajte u ljetu i njegovim radostima koje nosi sa sobom, kupajte se i odmarajte, ali nikako ne zaboravite na knjigu. Ona je uvijek bila i ostat će naša najbolja prijateljica. Sretno!

(razgovarala: Tamara Modrić)

Predstavlja nam se… Ljiljana Jelaska

Ljiljana Jelaska vedra je dječja autorica. 2013. objavila je poetsku zbirku Vesele boje, tvoje i moje, za koju je osvojila književnu nagradu Albatros, a 2014. izlazi njezin teen roman Leti, leti koji prati jednu godinu u odrastanju četrnaestogodišnje djevojčice Eme. Pa evo što nam je sve Ljiljana ispričala…

ljiljana1. Tko je Ljiljana Jelaska?

Ljiljana Jelaska je u prvom redu mama. Mama dvojice krasnih sinova na koje je izuzetno ponosna. Ljiljana je osoba koju se može sresti u gradu u staroj trenirci kako žuri u trgovinu, na plac, želeći se čim prije vratiti kući, u mir svoga doma, i posvetiti se svakodnevnim obiteljskim obavezama. Nećete je sretati u gradu na kavi, osim u iznimnim situacijama, kada ima nešto važno nekome za reći, o nečemu važnom se dogovoriti ili naći s nekim od starih prijatelja. Najsretnija je u miru svog doma, vrta, trijema, kada može u ruke uzeti dobru knjigu, pogledati dobru seriju na National Geographicu, Historyju, dobru britansku krimi-seriju ili dramu. Voli slušati glazbu, klasike, dobri stari rock, no često posegne i za pokojim CD-om mlađega sina. I kada može pisati. Ljiljana voli pisati.

2. Pisanjem si se počela baviti još u mladosti. Koliko su se tvoje književne preokupacije promijenile od tih ranih dana do danas?

U kasnim osnovnoškolskim i ranim srednjoškolskim danima pisala sam uglavnom poeziju. Ljubavnu, naravno, poput većine mojih vršnjaka. Imala sam tu sreću da sam imala uistinu dobre profesore jezika, koji su itekako znali pokazati da vrednuju trud i rad uložen u pismeni sastav i potaknuti nas da pišemo više i bolje. Naravno da mi je to puno značilo. Vremenom se, kako me život oblikovao, oblikovalo i moje poimanje pisane riječi, literatura koju sam čitala, način i stil pisanja. Sazrijevala sam, kao što još uvijek sazrijevam i mijenjam se. Ostala sam vjerna književnim klasicima koje sam, neke tada i ne razumijevajući, čitala. No, kako sam rekla, imala sam tu sreću da sam sa svojim profesorima mogla razgovarati o pročitanome, učiti od njih kroz razgovor, što je vrlo bitno. U zadnjih dvadeset godina u potpunosti sam se posvetila pisanju za djecu. To je ono što najbolje znam, pri čemu se najbolje osjećam.

3. Javnosti si poznata kao književnica za djecu. Što te motiviralo na pisanje?

Što se motivacije tiče, ona je kod mene uvijek prisutna. Vjerojatno sam, još kao mala, slušajući dječje radioemisije, gledajući dobar dječji program na TV-u, koji je znao biti izuzetno edukativan, vać tada skupljala građu koju ću mnogo godina kasnije početi oblikovati u poeziju i priče.

4. Imaš li kakvu testnu čitateljsku publiku među uzrastom kojem su knjige namijenjene?

Kao “ zamorčić mi služi mlađa kći iz prvog braka moga supruga. Ona mi, naravno, ne može biti kritičar, ne može mi ukazati na eventualne greške i propuste u tekstu, no po njezinoj reakciji puno toga mogu sama zaključiti. I moja draga prijateljica, dječja spisateljica, i to jako dobra spisateljica, predraga osoba, Sonja Smolec. Od nje već mogu očekivati packe. Najbolji pokazatelj uspješnosti onoga što sam napisala je susret s djecom, čitanje pred njima, razgovor o pročitanom. Oni su nemilosrdni kritičari. Djecu ne možete prevariti, ona ne znaju lagati.

5. Koliko je zapravo teško pisati za djecu i mlade? Pomaže li ti u tome dijete koje čuči u nama?

Kao što sam rekla, djeca ne znaju lagati. Ona se neće pretvarati i laskati vam da im se ono što ste napisali sviđa ako im se uistinu ne sviđa. Da biste djeci ponudili knjigu koju ste za njih napisali, morate biti krajnje iskreni i fer. Činjenice koje iznosite u knjizi moraju biti provjerene i točne. Djeca uče od vas. Ona uče kroz knjigu koju ste im pružili. Ona vjeruju onome što ste napisali. Osobito mladi koji savjete za načine nošenja sa svojim problemima, rješavanje nedoumica koje ih često u tim godinama muče, traže na na svim dostupnim mjestima. To su godine u kojima ćete ih teško pridobiti da vam se u razgovoru otvore, povjere, a često ni sami ne znaju definirati što ih muči. U današnje vrijeme, kada vlada prava poplava raznih informacija, često neprovjerenih i netočnih, postoji velika opasnost da se povedu za njima. Stoga je bitno ponuditi im, za što bi nam naša intuicija temeljena na životnom iskustvu trebala poslužiti, na suptilan i nenametljiv način, odgovore na njihova prešućena pitanja, pokušati ih usmjeriti, kroz djelo im ukazati na pogreške koje mogu činiti i zamke koje ih vrebaju. A dijete koje čuči u nama baš me tjera na istraživanja i propitkivanja. To je ta radoznalost koja je uvijek prisutna. I nesputanost i opuštenost koju osjetim pri svakom kontaktu s djecom.

6. Često čujemo kako je dječja knjiga deficitarna, odnosno kako je malo kvalitetnih književnih sadržaja namijenjenih mlađoj čitateljskoj publici. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Ne bih se složila s takvom konstatacijom. Evo, upravo je ovih dana Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade objavilo čak 17 novih naslova. To pokazuje izuzetnu ustrajnost i upornost u radu, unatoč situaciji koja vlada na dječjoj književnoj sceni. To isto Društvo je u zadnje dvije godine objavilo popriličan broj kvalitetnih knjiga za djecu i mlade. Mali broj ljudi zna za to. Pa gdje su autori koji sami objavljuju? Ima ih, nemali broj. Zašto se o tome ne govori, ne piše? Gdje je u svemu tome televizija, gdje je tisak da prenese informaciju? Ako ćemo o deficitu, deficit je upravo u praćenju takvih događaja od strane medija, poticanju i potpori od strane nadležnih. S druge pak strane, knjižare su preplavljene stranim slikovnicama i knjigama čiji su sadržaji upitne kvalitete. Dakle, negdje nešto u tom lancu koji vodi od autora do knjižara ne štima.

7. Imam osjećaj da djeca i mladi vole čitati. Stalno slušamo o važnosti odgajanja čitateljske publike od malih nogu. No, ne mogu se oteti dojmu da u jednom trenutku ljubav prema knjizi jednostavno iščezne. Slažeš li se s time? Koji je mogući razlog tome?

Za svaku su pohvalu razne kampanje za poticanje čitanje od najranije dobi. Sve je to lijepo, no koliko uistinu uspijeva biti poticajno? Koliko roditelja svojoj djeci čita prije spavanja? Imaju li roditelji naviku čitanja? Jesu li njima njihovi roditelji čitali? Tema je prekompleksna da bi se odgovor mogao sažeti u par rečenica a da se ne stekne pogrešan dojam o onome što je sugovornik htio istaknuti. No, jedan problem strši iz mase ostalih. Djeca vole slušati dok im se čita. Govorim o sasvim maloj, vrtićkoj djeci, pošto se neka djeca u vrtiću prvi put susreću s pisanom riječi. Ona vrlo brzo zapamte tekst, znaju ga naizust izgovoriti. Ona uživaju u tome. No, kao što je poznato, već u vrtiću djeca mogu sama odlučivati hoće li slušati tetu dok im čita bajku ili će se baviti nečim drugim. Znači, nema stjecanja navike sudjelovanja u skupnom slušanju ni u razgovoru o pročitanome. Dijete se može izdvojiti iz grupe ako ga ono što grupa u tom trenutku radi ne zanima. Zatim dolazi šok. Djeca koja su u vrtiću mogla birati što žele raditi, najedanput moraju mirno sjediti u školskoj klupi, moraju biti tiha, moraju pisati zadaću, moraju čitati lektiru. Moraju. Već sam taj termin mora se odvraća djecu od knjige. I što se događa? Roditelji čitaju lektiru, a djeca ni ne prelistaju knjigu. O razumijevanju pročitanog suvišno je i govoriti u takvoj situaciji. Zašto roditelji čitaju lektiru? Da dijete ne bi dobilo lošu ocjenu. Roditelji nisu dužni niti bi trebali čitati umjesto djece. Nema pravog načina da se djecu navede na čitanje.

8. Koliko je današnjoj djeci i mladima primijenjen lektirni program?

Današnji lektirni program, koliko se sjećam, dugi se niz godina nije mijenjao. A vrijeme u kojem živimo rapidnom brzinom donosi promjene u naše i živote naše djece. Razvoj tehnologije, životne navike, interes djece za stvari koje ih okružuju, sve se to nezaustavljivo mijenja. Djeca često ne razumiju o čemu čitaju. Moja generacija je uživala u tim krasnim djelima jer su bila primjerena vremenu u kojem smo živjeli. Neka djela pak, koja se nalaze na popisu obvezne lektire za starije razrede, preteška su i nisu primjerena tom uzrastu. Ima iznimaka, no većinom sam svjedočila tuženju na nerazumijevanje nekog od izuzetnih književnih djela. Kako možemo djeci ostaviti gorak okus u ustima i za sva vremena odvratiti ih od čitanja nekog vrijednog književnog djela, koje bi ona za pet, deset godina, s uživanjem čitala? Stavimo ga u program obvezne lektire za starije razrede osnovne škole!

9. Uz klasična tiskana izdanja objavljuješ i na protalima namijenjenima djeci. Koji oblik djeca radije prihvaćaju, tiskani ili elektronički?

Iz mog dosadašnjeg iskustva, većinu radova koje sam objavljivala na portalima čitali su uglavnom roditelji. Apsolutno odobravam da roditelji pročitaju ono što je namijenjeno njihovoj djeci. Ja sam, kao autor, odgovorna i roditeljima i djeci. I sama sam čitala sadržaje koje su moja djeca trebala čitati. Osobito u današnje vrijeme, kada se na portalima može naći svega i svačega. Osobno sam mišljenja kako elektroničko čitanje putem Interneta, gdje djecu mami pregršt drugih, njima zanimljivih sadržaja, nije baš garancija uspjeha. Drugo su e-čitači poput Kindlea, što pak, u današnjoj situaciji, malo roditelja može priuštiti svojoj djeci. Znači, kao kakva-takva garancija da će djelo biti pročitano ostaje dobra tiskana knjiga sa svojim poznatim mirisom papira i šuštanjem stranica.

10. Planova za budućnost zasigurno ne nedostaje.

Planova ima, materijala ima, sredstava nema. No, dobra volja je tu i uz malo truda i sreće snaći ću se.

Razgovarale: Ljiljana Jelaska i Tamara Modrić

Naših prvih deset godina

Danas već pomalo davne 2005. godine osnovana je Izdavačka kuća Studio TiM iz Rijeke pod astrološkim znakom Ribe.

U početku smo bili usmjereni na izdanja namijenjena roditeljima, odgojiteljima, nastavnicima, profesorima te svima onima čiji je rad vezan uz dobrobit djece. Stoga smo naslove pedagoškog profila grupirali u tzv. Malu biblioteku i Male priručnike koji su naišli na dobar odaziv ciljane skupine. Njihova je osnovna značajka bila čitkost te zanimljiv i inovativan pristup temama, uz mnogobrojne životne primjere, priče roditelja, savjete znanstvenika i rezultate suvremenih istraživanja. Riječ je bila o prijevodima talijanskih autora Nessije Laniado, Gianfilippa Pietre i Paole Santagostino.

Zatim smo krenuli korak dalje. Pa je tako nastala biblioteka Lutalice. Ona je okupljala autore, odnosno autorice koje su progovorile o svojim bolnim životnim iskustvima poput svakodnevnog života s ovisnicima ili djetetove bolesti. Jedna od njih, Nataša Kovaljev-Opatić iz Rijeke, svoju je knjigu “Prije duge” objavila, u engleskom i talijanskom prijevodu, i na Smashwordsu kao premium edition. Pored književno-publicističkog dijela, Lutalice su imale i svoj beletristički dio – Lutalice u prozi.

U međuvremenu smo objavljivali i autore različitih preokupacija kao što su zaboravljeni Mediteran, stari recepti, ekološki osviještene priče o morskim bićima te, s druge strane, senzibilitet urbanog pojedinca.

Zadnja biblioteka TiMe okuplja književnoumjetničke tekstove koji su istovremeno dostupni i kao klasična tiskana i kao elektronička izdanja.

Nadalje, mnoga naša izdanja dostupna su, djelomično ili u cijelosti, u elektroničkom formatu na Issuu platformi. I u potpunosti su besplatna za preuzimanje i čitanje.

U svom uslužnom segmentu kontinuirano nudimo usluge unosa, lekture i korekture tekstova te uredničke poslove.

Kad malo bolje razmislimo, cijelo jedno desetljeće je prošlo a da se nismo ni okrenuli. Iskoristili bismo ovu prigodu i zahvalili se svima vama koji ste aktivno sudjelovali u nastanku i oblikovanju TiM-a: našim autorima, suradnicima, sljedbenicima i vjernoj publici na FB stranici.

Radujemo se nastavku zajedničkog druženja i suradnje.

Andreja Malta… Emotivni buket odrastanja

Netom pročitana knjiga Ljiljane Jelaske “Leti, leti” stoji ispred mene na stolu. Simpatično oslikane korice s plavokosom djevojčicom na naslovnici koja začuđeno gleda u svijet kroz dvogled još se nisu “ohladile”. Kako i bi, pa pročitala sam je u jednom dahu!
Autorica Ljiljana Jelaska u svom romanu na vrlo slikovit i emotivan način prati tu jednu godinu u životu četrnaestogodišnje Eme, njezine uže obitelji, mame, tate, brata Marka i bake Bare. Tu su još kućna ljubimica, kornjača Kornelija, i mamina sestra, teta Ema, koja živi u Parizu, a stjecajem okolnosti često im je u gostima. Ema živi sasvim običnim životom zagrebačke tinejdžerice koja svoje svakidašnje doživljaje, spoznaje, uspone, padove pa i prva ljubavna iskustva povjerava svom “francuskom prijatelju”, odnosno fiktivnom liku, a koje je autorica podijelila u dnevničke crtice pisane lepršavim stilom, što sam roman čini još zanimljivijim.
Autorica se dotakla svih aktualnih tema, od obiteljskih odnosa, prijateljskih odnosa, prestiža do pitanja alkoholizma, droge i seksualnog odgoja današnjih adolescenata.
Moram priznati da sam se, dok sam čitala roman, na trenutke poistovjetila s glavnom junakinjom Emom i nehotice se vratila u svoje djetinjstvo koje je u mnogim stvarima nalikovalo na Emino. Zapravo, naša junakinja je sretno dijete jer ima roditelje kojima je stalo do nje, što mnoga djeca, pogotovo u današnje vrijeme, nemaju, pa se prepuštaju uličnim izazovima ili postaju žrtve konzumerizma poput nekih roditelja.
Roman je u biti namijenjen predadolescentima i mlađim tinejdžerima, ali isto tako i roditeljima koji mogu kroz ove Emine životne crtice na neki drukčiji, pomalo čak i humorom obojen način shvatiti što i kako njihova djeca proživljavaju u svojim najosjetljivijim godinama. Pogotovo ako su i sami već malo zaboravili na svoja davna, njima sada već tako daleka iskustva.
Citirat ću jedan odlomak razgovora tete Eme i njezine nećakinje Eme o tome jesu li roditelji dovoljno dobri, pružaju li im dovoljno, griješe li u čemu…

‘Mogu razumjeti kroz što prolaziš’, nastavila je primivši me za ruku. ‘No, znaj kako ni tvojim roditeljima nije lako. Vrijeme u kojemu Marko i ti odrastate znatno se razlikuje od vremena u kojem smo mi odrastali. Naša mama je nas odgajala na način za koji je mislila da je najbolji. Ona drukčije nije znala. Teško je biti roditelj, Ema. Svako roditeljstvo novo je odrastanje. I ma koliko ti se činilo kako su često nepravedni i strogi, tvoji mama i tata samo traže način da vas zaštite, a da vas istovremeno puste da napravite prve korake u svijet koji je često puta vrlo hladan i okrutan. Roditelji su poput odraslih ptica koje svoje ptiće uče poletjeti iz gnijezda.’

Rijetko koja knjiga uspije me vratiti u prošlost ili izmamiti mi osmijeh na lice, koji traje i traje. Ova je jedna od njih. Zato je uistinu toplo preporučujem svima.
Bravo Ljiljana!

Predstavlja nam se… Florian Hajdu

Florian Hajdu prisutan je na stranicama Studija TiM i Književnosti uživo od samih početaka. Prva objavljena crtica bila je “Jelsa” kojom je ušao i u e-zbirku “Vrati mi ljeto”. Florianov je književni izračaj zapravo najbolje okarakterizirao Mladen Blažević rekavši kako Florian podjednako slika i kistom i riječima. S ovim samozatajnim umjetnikom razgovarali smo ovako, virtualno, premda bi zasigurno bilo ljepše da smo se udobno smjestili pod suncobranom kakve terase…

1. Za početak, osim što znamo da ste akademski slikar, možete li nam reći nešto više o svom profesionalnom djelovanju?

Imao sam dve mame, dva tate /dva oca/, brata sa kojim nisam odrastao, kontakte nije želeo, lažnog dedu, pravu Babu Terez. Plakao sam, smejao, smešne pokrete pravio, bez pelena, mađarski. Nešto vremena posle, kada me je bebonoseća ptica spustila na bikove sapi, u toku parenja sa bikicom pored Sive reke, na mekom baršunastom svetlookerastom pesku koje je zenitno žutolubeničnobojno sunce grejalo, okačeno bogoručnoradnom štipaljkom između dva merinobela ovcolika oblaka, namigujući zajebantski skelaru da ne voajerizira, već da bebonoseću stvar među nogama brzo nosi kući, skelaricu žudnotužnu uteši, naguščoježi, usreći, gde su neme tigraste patke pantomimično, mislima, u horu pored skele, grkljajući priobalsku, muljogustu, ogledalo mirnotekuću vodu sa Tiskim cvetovima koji umiru, lepršajući u seksozadovoljenju, pevale nečujnu Odu radosti neželjenoj pridošlici. Tako sam, od ništice, tabula raseći počeo skupljati Arhimedove krugove, u velikoj zemlji, da napunim tabula rasu…

A sada kako se to desilo… Rodio sam se u Bačkom Petrovom selu /Pétérréve/ u radničkoj porodici, od oca Hajdu Pala, soboslikara, i majke Hajdu Sági Iren, kuvarice. Osnovnu školu sam završio u Beogradu, a srednju za primenjenu umetnost u Novom Sadu /Ujvidék/. Akademiju za likovne umetnosti, slikarski odsek, završio sam 1976. godine, u klasi prof. Ljubice Sokić, na beogradskom Univerzitetu. Od 1967. godine radim u listu beogradskih studenata “Student” kao urednik, zatim u časopisu za književnost i umetnost “Vidici” kao urednik te u časopisu “Socijalističke teme” Radio sam u Novinsko-izdavačkom preduzeću “Politika”, u istoimenom listu, NIP “Borba”, Radio Beogradu i RTV Beogradu. Od 1974. godine radim u radnoj organizaciji “Beograd Publik” na organizovanju kulturnih i sportsko-političkih manifestacija i priredbi u Beogradu, kako domaćeg, tako i međunarodnog značaja. u RO “Sava Centar” prelazim u rukovodioce za kulturne manifestacije od 1979. godine. Od 1971. godine sam sekretar Festivala jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, od 1974. godine sam bio sekretar Sedmojulskih svečanosti u Beloj Crkvi i Krupnju, a od iste godine konstantno jedan sam od suorganizatora Međunarodnog filmskog festivala FEST. Od završetka Akademije dobijao sam nekoliko značajnih nagrada za slikarstvo: prva nagrada Likovne kolonije mladih 1970. godine, prva nagrada Akademije likovnih umetnosti u Beogradu 1969./70. godine i druge u Mađarskoj i Nemačkoj. Izlagao sam kolektivno i samostalno u nekim evropskim zemljama i gradovima, imao sam studijska putovanja po Italiji, Francuskoj, Španiji, Portugaliji, Nemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Holandiji i Švedskoj. Od 1986. godine dobijam jednogodišnju stipendiju Ministarstva kulture NR Mađarske za istraživanje i proširenje moga slikarskog opusa i upoznavanje slikarstva u Mađarskoj, koja se produžava na još jednu godinu. U vreme boravka u NR Mađarskoj priređujem veliki broj svojih samostalnih i kolektivnih izložbi u svim većim mestima u Mađarskoj, kao i u Fényés Adolf galeriji u Budimpešti te u Salonu mladih u istom gradu.

2. Pisanje je neka davna strast ili datira u novije vrijeme?

Od kada znam, crtao sam, slikao slova i pisao crtež, kroki, sliku… Dok su mogli, oduzimali su mi sveske, knjige, papiriće, da bi primerovali aljkavost, neurednost i šta sve ne treba činiti na stranicama lepih, čistih, urednih nastavnih i drugih učila pametnoj i urednoj deci i dobrim đacima velike voljene zemlje. Možda da nisu tako činili, ne bih ni radio sve što sam do sada u životu delao, možda bih postao stvoritelj vinograda, suncokreta, kukuruza, zaljubljenik mikrobiologije, strugar, pop, dobroćudni advokat, akrobat sa biciklom na žici ili odgajivač životinja u prašumama Amazonije, ali nisam, za sreću ili nesreću. Bio sam sâm, tako sam i odlučivao, imao sam i imam otpor prema svemu što je narudžbeno, nasilno, isključivo, jedino moralno, bezdijalogno, pa sam za sebe i sva dešavanja okolo mene zapisivao, crtao i čuvao dok kompletno nesrećno nije izgorelo u ognju… uništeno. Od tada pokušavam to tastaturisanje u glavi da činim i da odnedavno mozak sada virtualno otvorim i prstima tastaturu tipkam. Tako to odatle datira.

3. Vaš je izričaj uistinu specifičan i zahtijeva čitatelja koji će se u potpunosti posvetiti tekstu. Koliko je na vaše pisanje zapravo utjecalo slikarstvo?

Kad vidim crvenu, plavu, žutu ili bilo koju boju oko mene, oči mi kao skener razlože sastav. U njoj se, pojedinačno ili u zavisnosti, koja boja preovlađuje, nalaze, tj. zamešane su još žuta i bela boja ili crna i oker ili mnogo više drugih boja, tonova, nijansi, u manjoj ili većoj meri, količini, zavisi od tona, nijanse, boje koju gledam, zamislim, osetim… Rađa mi se osećaj boje kao crtice, priče, pripovetke, začetak nekoga futurističkog fantazmagoričnog romana, govora, besede u meni… Isto se odnosi na formu, kompoziciju ili bilo koju vizuelnu senzaciju. To sada pokušavam slovima da oformim, slično onome kao kada slikam pa hoću u jedan određen prostor da bojama ispričam sadržaj, oblik, kompoziciju, formu, jednu priču, osećaj, senzaciju, san, zbilju, fantaziju…

4. Gotovo da nema teksta u kojem se ne spominje vaš pas Csoki. Je li ta ljubav posebno nadahnuće?

Onoliko ima duša u njegovoj glavi, genima, što žive, kada je budan, spi, sanja, laje, trči, skače, da hrani osećanjima mene, moja slova, slike, oči, u parohiji hram otvara, meduzu ganja na bogosluženje ispred triptikona, ženama svilenotiho, govorom, lajem njegovim, šapuće, koje u Raj, urlikom Lady Chatterley, idu i vode vlasnike zaljubljenih životinja da i on ima jednog voljenog bika. Csoki, Slatkoimeni, Žgana umbra, Čokolada, Kukuli mukuli. Sva mu dosadašnja imena iz miloljubavi glase, prati me blizanački poslednjih dvanaest godina, četiri meseca, tri nedelje i nekoliko dana. On je nasledio i primio osećanja mojih dragih koji nisu više u životu – Aldona, Picura, Jalija, Akija, Atosa. Oni su sa šape na šapu prenosili jedan drugom osećanja prema meni i moja prema njima. Moj Kukuli mukuli i ja bogati smo uzajamnog osećanja i velikog uticaja jedan na drugoga… sijamske povezanosti.

5. Živite, koliko mi je poznato, na relaciji Lakitelek-Njemačka. Vjerojatno vas podjednako inspiriraju prirodni i urbani motivi. No, imam osjećaj da ipak prevladavaju boje, zvukovi i mirisi Panonske ravnice.

Moralno sam dana D otišao iz velike zemlje, veče pre mobilizacije. Posle toga su me u raznim vremenima, danima, godinama pozivali, vojnom policijom tražili, još sedam puta na adresi na kojoj sam živeo u Velegradu, iako sam zbog godina iz rezervista bio otpao. Mene su kao petogodišnjaka, samog, deportovali u Velegrad – o tome sam pisao i pišem – iz miljea, okruženja, spoznaje mog dolaska na svet, gde se izlasak sunca vidi kao u Japanu, tlo je ravno i mekano, toplo, prigrli poput majke prilikom prvog dojenja, kada se padne na zemlju, glava se ne razbije, peščani prah greje, dezinficira, podglavački meki jastuk za ljubav je idealni Raj, Siva reka, ravna kao staklo, mirno šumi, tek kada se sasvim blizu površine vode uvo prisloni, čuje se, ko sluša genetski zov, da tiho žvrgolji, ćukće, mukće, nosi priču, teče, peva, dahće, jauče, moli, oprašta, nikada se ne naljuti… Da živim večno, nikada ne bih mogao da iživim dušu, toplotu, očaranost, zov, prigrljaj tla koje me je iznedrilo. Ostali urbani delovi, gde se nemnogorado iz potrebe krećem, kraće su ili duže senzacije u meni u zavisnosti od količine osećanja koja prema njima gajim i osećam ili one meni pružaju.

6. Roman “Frančesko” je u pripremi…

Mislim, osećam, verujem da se začetak i ovoga pokušaja rodio zajedno samnom, kao i sve ostalo što se genetski oformi u živom biću prilikom stvaranja. Pitanje je samo da li će to što je stvoreno i čuči u živom biću uspeti da se uspravi i kada ili će zauvek nestati u nepovrat prestankom bitisanja. Odavno mi se u genima razapinje nešto što ganja um na javu da osećanja, fabula, likovi, radnje, slova, rečenice, priča, romani lepršaju slobodno. Trudio sam se i trudim da naslikam samo jednu, onu pravu sliku u životu. Još nisam uspeo. To ću pokušati i sa slovima, rečima, romanom, iako u pratnji “Frančeska” paralelno žive još tri pokušaja. Možda će se na kraju negde stopiti u onaj za čim težim ili će, ako zasluže, nezavisni život živeti. Sada su trenutno svi u leru, čekaju novi start i zalet iz mene gde se nešto koprca, lomi, trilemuje, polako ustaje pa opet brzo čučne, koleba, nesiguruje… Verujem, želim, da ću kajase ponovo brzo držati u rukama i da čilaši u osmopregu krenu galopom kako sam ih i do sada terao.

7. Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

Po drugi put u kratkom vremenskom razmaku, ne znam zašto, čitam roman “Aprilske veštice” od Majgull Axelsson, švedske književnice u srpskom prevodu, i neverovatno me relaksira. Ni to ne mogu da objasnim, ali je izuzetno prijatan osećaj, mogu ga rado preporučiti, možda će se i drugi u njemu osećati. Pratim rado, redovno i sa pažnjom portale Studija TIM, Književnosti uživo, kao i razne književne blogove te privatne ili grupne stranice na netu. Priznajem da je veoma raznovrsno i zanimljivo…

8. Možete li nešto preporučiti našim čitateljima tijekom ovih ljetnih dana?

Edgar Allan Poe, Kratke priče. Ako je već sve pročitano onomad, veliko je uživanje čitati iznova, svaki put je doživljaj smirujuće uzbuđujući, guščoježujuće nadahnjujući, a nije loše poneku kraću priču i odkrajačke pročitati, pa ponovo u isti tren od početka; dobijaju se sasvim nove slike i drugačiji doživljaji. Ephraim Kishon, “Jabuka je svemu kriva”. Prema motivima Deset Božjih zapovesti Kishon ispisuje priče koje navode na smeh i na – razmišljanja. A uveče je uvek pri virtu i magnetu Književnost uživo sa neverovatno raznovrsnom ponudom svega što je pisana reč.

9. Kako namjeravate provesti ljeto?

Ako uspem neke od ličnih stvari da sredim, zbog čega sam se obreo u Nemačkoj, i ako to bude sa uspehom, onda ću se razapeti kao INRI na Sivoj reci kod četiri duda na mekom prašnjavom mravostazućem pesku i čitati davno usnule snove zatvorenih očiju na zenitu lakitelečkog sunca. Možda će vremena i sredstava biti i za slanu vodu, kamene gradove i sunce Mediterana…

Želim vam puno uspjeha u daljnjem radu i… ugodno ljeto!

Razgovarali: Florian Hajdu i Tamara Modrić

Paralelni slalom

Sandra i Andreja dvije su autorice koje pišu, između ostalog, i priče erotskog sadržaja. Da napomenem odmah na početku, ukoliko mislite da je riječ o vulgarnim ili neprimjerenim sadržajima, u krivu ste. Njihove su priče “s pravom mjerom” – propošne, lagane, zabavne, na trenutke čak i komične – a svakako predstavljaju i dobro došlo osvježenje u novijoj književnosti koja je, ponekad, opterećena određenim ponavljajućim temama. One su onaj pravi chick-lit koji slijedi sva pravila žanrovske proze.
Andreja nam se već predstavila svojim Minuit socolate, Karlina tajna, Zobene pahuljice, Zdravo, fino, Čokolino… mljac!, Loše vino, Fotografija, O Humbertu u meni, a Sandra ima zbirku u nastajanju.
Eto, uistinu ne moramo baš uvijek posezati za stranom literaturom. Svaka čast Helen Fielding, Sophiji Kinselli, Melissi Banks, Emmi McLaughlin & Nicole Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman… i da ne nabrajamo dalje. Ali imamo i mi Sandru-Aninu Klarić i Andreju Maltu!

1. Prvo što vas moram pitati – otkud ideja za takvom vrstom proze?

Andreja: Ha, ha, ha, moram priznati da sam oduvijek bila “crna ovca” na svim područjima. Kažu da sam otvorena i iskrena, nekad i previše. Zato i u temama o kojima pišem tražim nešto o čemu se baš i ne piše, a ako se već piše, piše se nedorečeno, sramežljivo, tajnovito ili previše klišejski, ako mogu to tako nazvati. Oduvijek su me privlačile zabranjene teme poput incesta, koje su uistinu strašne, ali se, nažalost, tako vješto prikrivaju, kako u privatnim životima, tako i u medijima. Mislim da se ta tema konačno mora otvoriti s više hrabrosti. Tu sam temu i podrobno opisala u “Karlinoj tajni”. To je naša tužna prošlost, sadašnjost i budućnost. Jako su mi interesantne i teme muško-ženskih odnosa, pogotovo odnosa između mlađih muškaraca i starijih žena, ima tu nekog šuga, nečeg opasnog u zraku. Ljudi to još uvijek ne prihvaćaju u cijelosti. I tu se opet radi o zataškavanju, o “zabranjenom voću”, osuđivanju, ha, ha, ha, ali tako smo odgojeni, tako su nam postavljene granice u glavama. Što se tiče opisivanja samog seksa, u većini slučajeva u pričama ili romanima (svaka čast izuzecima) “vodi se ljubav”. Wauuu! Istina, ne volim prostačenje, ali sam apsolutno za malo više otvorenosti u opisivanju takvih činova. Pa to je život, zar ne?

Sandra: Ideja se nametnula sama od sebe. Zapravo, oduvijek je negdje prisutna u meni, samo do sada nisam imala hrabrosti izaći na vidjelo. I kroz moju poeziju provlače se na trenutke erotske misli “upakirane” ponekad u dvosmislene stihove. Mene uvijek treba čitati između redaka. Da ne biste sad pomislili da pišem samo takvu poeziju i prozu, imam među svojim radovima i sasvim drugačije pjesme (što se već moglo vidjeti kroz objave na ovim stranicama) i priče potpuno drugačijeg žanra. Zašto baš ova proza? Možda zato što mi zbog trenutne situacije u mom privatnom životu najviše odgovara i privlači me, a i primijetila sam, prema reakcijama svojih kolegica, da je to ono što u ovim ružnim vremenima ljudima treba. Jer što nam ostaje na kraju nego ljubav?

2. Jeste li možda uzore pronašle u popularnim serijama poput “Seksa i grada” ili “Kućanica”?

Andreja: Televizijski program konzumiram u malim količinama, obično pogledam koju BBC-jevu kriminalistički seriju. Nešto poput “Seksa i grada” ili “Kućanica” ne pratim, možda sam pogledala nekoliko nastavaka, ali nisu me se previše dojmile, a kamoli inspirirale. Srećom pa imam bujnu maštu, ponekad nešto čujem ili pročitam i poslije sve to zajedno “skuham” po svom receptu.

Sandra: Sada ću vas možda šokirati, ali “Kućanice” uopće nisam gledala, možda tek dio koje epizode, a “Seks i grad” samo par epizoda, i to one gdje se pojavljivao Faca. Natjerala sam se pogledati i film iz istog razloga. Zapravo, nikad nisam preferirala čitati ljubiće, nemam ni jednog u svojoj kućnoj biblioteci, tek sam jednog davnog ljeta s kojih 14 godina progutala punu kutiju bakinih ljubića i shvatila već tada da svi počinju i završavaju isto, te da bih mogla takvih napisati hrpu. Uzor bi mi možda eventualno bila Jackie Collins čije sam knjige voljela čitati kao tinejdžerica. Samo, ona je znala biti prilično “žestoka”, a ja osobno više volim taj umjetnički “touch”, ne volim otvoreno i vulgarno, nego pomalo samozatajno zagolicati maštu i ostaviti čitatelje negdje “u zraku” s mislima. Kao što je npr. moja kolegica, čitajući “Vruće ljeto”, uskliknula: “A gdje je dalje, na najboljem si stala?!” To je to što želim, kada zatvore stranicu, da još neko vrijeme razmišljaju o kraju, da ih malo ponesem u mašti…

3. Proza kojom se bavite baš nije uobičajena u hrvatskoj književnosti. Kako gledate na taj žanr i vaše literarno djelovanje? Smatrate li ga “škakljivim”?

Andreja: Da, proza te vrste nije baš svakidašnja. Meni je taj žanr jako interesantan, možda i zbog toga što je tako malo promoviran. Vjerujem da toga ima, ali, nažalost, po nekakvim ladicama, na sigurnome, jer tema je svakako škakljiva, pogotovo za naš mentalitet.

Sandra: Naravno da je ovo “škakljiv” žanr i treba paziti da se čovjek ne zanese (što mi se ponekad i događa dok pišem pa onda prepravljam neke “prevruće” scene) jer se lako prijeđe granica, znate što mislim. Što se tiče mog literarnog djelovanja, pa voljela bih jednog dana vidjeti svoju zbirku u rukama čitatelja, onih mladih koji će sanjariti uz priče i onih starijih koji će se prisjećati svoje mladosti ili proživljavati kroz njih ono za što možda nikad nisu imali prilike. Mislim da je današnje društvo sve otvorenije i sa sve više zanimanja prihvaća ovaj žanr baš zato što je nekad bio tabu. Osobno sam vrlo otvorena što se toga tiče, dijelom zahvaljujući svojim dragim roditeljima koji su mi uvijek davali slobodu i odgajali me bez tabua, a dijelom možda zahvaljujući svom horoskopu, ha, ha ha, ipak sam vatrena Ovnica, još k tome s podznakom u Škorpionu.

4. Kakve su reakcije čitatelja?

Andreja: Ha, ha, ha, reakcije čitatelja su svakako različite. Neki su oduševljeni, neki neutralni, a drugi pak kažu: “Ma jesi li ti luda što ovo pišeš?” Mene osobno jako veseli ako naiđem na pozitivne komentare. To znači da “ima nade za nas”. Ne mislim samo na pisce nego cijelu naciju koja polako shvaća da je istina takva kakva je, ma koliko god je uljepšavali. Onima kojima se to ne sviđa ne zamjeram, zašto i bih, neka i dalje žive u svom svijetu za koji misle da je savršeno moralan. Ponekada se pitam što je danas zapravo moralno.

Sandra: Već sam napomenula da sam se pomalo bojala “izaći” s tim pričama, ali nakon što sam dobila “blagoslov” svojih prijateljica i kolegica svih dobnih skupina i imala prilike vidjeti njihove pozitivne reakcije, pa čak dobivala i poticaj da idem naprijed, otkrila sam se mojem prijatelju da vidim mušku reakciju. Tek kada mi je i on rekao da je izvrsno, skupila sam hrabrost i odlučila se na objavu, prvo na jednom zatvorenom portalu (gdje sam također dobila dosta dobre kritike), a onda je istovremeno došao vaš poziv pa sam, eto, zahvaljujući upravo vama, krenula u javnost. Hvala vam od srca na tome. Ja osobno uživam pišući te priče, oživljavam kroz njih neke uspomene, utapam se u svojoj mašti bježeći tako od ove dosadne sive stvarnosti, i sanjarim o nekim boljim budućim vremenima. Zapravo, kroz ispisane redove iscrtavam sebe samu jer ja sam ta vrckava, otkačena, ponekad pomalo smušena plavuša, što su oni koji me poznaju i primijetili pa iskomentirali: “Da, to je naša Sandra”. Kritike su za sada, na moje veliko iznenađenje, i više nego dobre, mnogi se uz smijeh pronalaze u nekim dijelovima, kao npr. ona epizoda s toplesom, tu su se mnoge pronašle i prisjetile se svojih iskustava s “galebima”. Neke mi daju i prijedloge inspiriravši me nekim svojim iskustvom, pa sam tako poštara pretvorila u teklića, radnju smjestila u supermarket, dodala puricu i priča je tekla sama od sebe na valovima moje mašte.

5. Ljudi često vole u romanima ili pričama tražiti neke autobiografske podatke ili pak stvarne osobe, ne polazeći od pretpostavke da književnost stvara svoje originalne literarne svjetove. Jeste li možda imale kakvih neugodnosti?

Andreja: Da, ljudi su takvi. Vole tražiti dlaku u jajetu. Radoznali su, možda misle da će takvim traženjem saznati nekakve privatne tajne samog autora ili će možda prepoznati sebe među recima, misleći da je pisac pisao upravo o njima. Iskreno, do sada nisam imala nikakvih neugodnosti, osim možda čuđenja nekih koji me dobro ne poznaju, nego me mjere po vanjskom izgledu. Izgledam poprilično nježno i nevino, ha, ha, ha! Onda slijede komentari u stilu: “Isuse, ti si to napisala? Hmmm… Dobra si što se usuđuješ!” Neki dan sam na erotskoj večeri koju su na Filozofskom fakultetu u Zadru organizirali studenti čitala svoju “Minuit socolate” i dobila popriličan aplauz.

Sandra: Za sada nisam imala nikakvih neugodnosti, tek ćemo vidjeti u budućnosti što me čeka. Inače, likovi mojih priča baziraju se, uglavnom, na stvarnim osobama koje su mi na ovaj ili onaj način prošle ili prolaze kroz život, koje su mi inspiracija i bude mi maštu. Npr., ruka na volanu u “Metalik Hondi” koju opisujem ruka je jednog mog bivšeg dečka, a opisala sam upravo ono što mi je u tom trenutku prolazilo glavom dok sam gledala iz prikrajka u njegovu ruku na volanu još u ono slatko vrijeme zavođenja. Ideja za naslovnu priču “U ženskoj glavi” nastala je jedno jutro kad sam dolazila na posao i u daljini, ovako “ćorava”, ispod naočala vidjela obrise svog kolege na kraju hodnika, na vratima sobe, kako mi sa smiješkom maše i pozdravlja me. Tako je zapravo i nastala ideja za ovu zbirku jer su uglavnom sve priče pisane kroz pogled žene i što im se mota po glavi u susretu s nekim zgodnim likom. A da sam na pravom putu, potvrdila mi je moja kolegica (kad je pročitala baš tu priču) rekavši: “Ajde, nek digne ruku ona kojoj bar jednom nije prolazilo ovo kroz glavu”, a ostale su se složile s odobravanjem.

6. Koja vrsta literature, po vašem mišljenju, zapravo odgovara suvremenoj ženi?

Andreja: Suvremenoj ženi, po mom mišljenju, još uvijek odgovaraju sve vrste literature. Ovisi o raspoloženju i situaciji u kojoj se žene nalaze. Iako nije na odmet malo suvremene, otvorenije erotike, poput ovog chick-lita. Priznale to ili ne, svaka bi se našla u toj vrsti žanra.

Sandra: Ovo je teško pitanje, mislim da sve ovisi o afinitetu pojedine žene. Osobno, najviše volim trilere i uvijek će mi ruka prvo posegnuti za takvim naslovom, ali slušajući sve ove divne žene oko mene, čini se da sam u manjini i da one traže upravo ovakve žanrove: lagane, prpošne ljubavne priče škakljivog sadržaja protkane humorom.

7. Vaša je proza namijenjena ženskoj čitateljskoj publici ili i muškoj…

Andreja: Proza ove vrste, bar što se mene tiče, namijenjena je i ženskoj i muškoj publici, bez obzira na starosnu dob i obrazovanje. Ono o čemu govori taj žanr naš je stvaran život. To nisu ljubići. Ili romantične ispovijesti. To je realnost, istina. To je to.

Sandra: Nisam je nikome posebno namijenila, ali drago mi je da ju je ženska publika prihvatila, jer ona je zahtjevnija i teže ju je pridobiti, ali moja je želja privući i muške čitatelje jer ipak su oni okosnica i glavni likovi svih mojih priča i bez njih ne bi ih ni bilo. A ovo im je i dobra prilika da zavire u žensku glavu.

Nadam se da cijela stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Do neke buduće zbirke možda… hvala vam na “slalomu”.

Andreja: I ja se nadam da stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Vremena su teška, pogotovo u kulturi, teško se probiti. Ja osobno ne odustajem od takve vrste pisanja, poprilično sam tvrdoglava, kad nešto naumim, kad nešto volim, to i ostvarim. Dakle, kad skupim dovoljno materijala za jednu takvu proznu zbirku, krećem u lov za izdavačem. Nadam se da ću uspjeti!